U vrijeme kad smo mi bili djeca maltene svaka kuća je imala zapregu, da li volovsku ili konjsku, i tako, rastao sam u društvu, da ne kažem konja, ali odrastao sam gdje se držala stoka i tako je to počelo. Evo već 25 godina družim se sa ovom sortom, to su hrvatski hladnokrvnjaci koji se najviše uzgajaju na Romaniji, u Sarajevu, gdje se rade teži poslovi, šuma i to”, dodao je njegov brat, Dragiša Banduka…
Često se smatra da konji nisu pretjerano inteligentni, ali porodica Banduka tvrdi da oni posjeduju upravo suprotne osobine.
“Bio sam u raznim situacijama i doživljajima, gdje se pokazalo da su jako inteligentni. Djetinjstvo moje i evo životni vijek, više puta sam se uvjerio da su jako inteligentni i osjećajni i prije osjete neku opasnost nego sam čovjek”, kaže Dragiša.
“Sticajem okolnosti, u firmi gdje radim 16 godina nisam imao redovnu platu, više sam bio na tom nekom čekanju. Konji su mi valjali desne ruke, ishranio sam porodicu, odškolovao djecu, uzorao sam po Bratuncu brda i brda, i u Ljuboviji, jednostavno, kad ti neka životinja toliko pomogne u životu, ne možeš da je ne voliš”, ističe Nebojša.
Ljubav je presudna u svemu, jer kako kažu, koliko konjima pružimo pažnje i ljubavi, višestruko nam uzvraćaju.
“Dokle mogu snagom, željom i voljom, ja ću se baviti konjima. I moji sinovi koji su trenutno odsutni, povremeno dolaze, rekli su dokle ja mogu, oni će mi pomagati, kad ja kažem da ne treba, da ne mogu više, sklonićemo ih. Ali vjerovatno, kao i moj otac, već je u popriličnim godinama, on nikad nije rekao sklonite mi konja iz štale, čini mi se, kad bi mu sve istjerali – može – samo nemoj konja, nek on ostane, tako da nam je ta ljubav porodična neka crta”, zaključio je Nebojša.
Primjedbe
Objavi komentar