“Jedva da se i sjećam detalja tog popodneva. Sve što pamtim je zaglušujuća buka helikoptera, zbog koje i danas doživljavam post-traumatski stres, kada god ih čujem”,započinje svoju priču Viki Šanks, u dokumentarnom filmu o svojoj životnoj priči, koja nosi naziv “Naše kraljevstvo”.
Njen suprug Pol je trebalo tog 15. septembra 2007. godine da ode na poslovni sastanak – umjesto toga počinio je samoubistvo.
“Dvije moje djevojčice koje sam poslala da ga potraže pronašle su njegov automobil parkiran u blizini šume i vratile su se sa oproštajnom porukom. Nisam imala snage da je otvorim. Sve nakon toga dogodilo se nevjerovatno brzo“, sjeća se Viki.
Ona i Pol upoznali su se davne 1984. godine, kada je njoj bilo 24 godine, a njemu dvije više.
“Mislila sam da je idiot, isprva. Ali, nakon što smo malo više vremena proveli zajedno, shvatila sam da mi se veoma sviđa. Bio je neobična ličnost, na dobar načim… Volio me je i bio je zabavan, ali imao je i drugu stranu, koja je bila pomalo burna. Voljela sam to kako može da bude strastven, ali ponekad je prelazio granicu”, navodi Viki.
Prvi put je to bilo kada ga je slučajno nazvala imenom bivšeg momka. Pol je tada razbio krevet, već narednog trenutka ponovo se ponašao ludo zaljubljeno.
“Provela sam godine i godine tražeći opravdanja za Pola“, priznaje Viki, koja se ubrzo nakon tog događaja udala za sada pokojnog supruga.
Zatim su uslijedila i djeca, za koju je Pol insistirao da imaju po dva imena – od kojih je svako moralo počinjati istim slovom. Viki se malo pitala kod davanja imena, ali i svega ostalog – Pol je želio da ima kontrolu nad njihovim životima.
Nažalost, četvoro od njihovo sedmoro djece imaju dijagnozu autizma, što je Pol često poricao i ponašao se kao da se to ne dešava.
“U jednom trenutku znao je da bude najbolji tata na svijetu, dok bi ih u drugom potpuno ignorisao i ponašao se kao da sa njima nema ništa… Briga oko dječijeg zdravlja zato je potpuno pala na mene“, kaže Viki, koja je primijetila vremenom da i njen suprug nije u potpunosti mentalno zdrav.
Bila je 2001. godina kada ga je savjetovala da posjeti doktora, burno je reagovao i nikada to nije učinio.
“Tek nakon smrti dijagnostifikovali su mu bipolarni poremećaj, depresiju i opsesivno kompulsivni poremećaj”,navodi Viki, koja tek danas shvata koliko je njegovo duševno stanje bilo očigledno.
Ubrzo nakon što su se zbližili Pol ju je polako odvojio od svih voljenih.
“Prijatelji su mi pričali da želi da me izoluje i bili su zabrinuti. Nisam mislila da je tako… A, oni čak nisu ni znali da je Pol znao da bude i veoma nasilan. Jednom me je gurnuo u ćošak i udario u bubrege, dok me je drugi put toliko snažno gazio po stopalu, pokušavajući da mi slomi kost. Nikada me nije udario u lice, a tragovi su ostajali samo tamo gdje niko nije mogao da ih vidi”, sjeća se Viki teških dana.
Njoj tada nije bilo bitno šta Pol može da joj uradi, a glavna briga bila joj je da zaštiti djecu. Tada je odlučila da ga ostavi, a njegov odgovor bio je samoubistvo.
“Pol je prijetio da će se ubiti otkad sam ga upoznala. Problem je kada neko to radi često, kao što je radio Pol, jer mu onda više ne vjerujete. Čak i kada nam je policija došla na vrata, ja nisam vjerovala”, sjeća se Viki.
Nakon toga sve joj je u magli.
“Moja stopala nisu dodirivala zemlju, pokušavala sam da se saberem zbog djece. Svako od njih različito je reagovao. Osborn je filozofirao, nešto kao odložena reakcija. Pipa, koja je tada imala šest godina, nije imala pojma šta se dešava i za sahranu je mislila da je zabava. Kada ste autistični i susretnete se sa tugom, to je mnogo teže. Njihovi mozgovi smrt shvataju kao vrlo apstraktni događaj“, kaže Viki i dodaje da je tek nakon sahrane realnost postala zaista teška.
Jednoga dana Džejmi, koja je u vreme očeve smrti imala 16 godina, i Kejsi, koja je imala 13, pronašli su papire pokojnog oca, na kom su bili ispisani tajni planovi. Pol je imao namjeru da prvo ubije svoju djecu, a nakon toga i sebe.
“Nismo željeli da povjerujemo da je stvarno to htio… Tako je i bilo“, sjeća se Viki, najtežeg momenta u svom životu.
A, godinama nakon toga otkrili su da je pored Polove oproštajne poruke koju su imali, i u kojoj se sve uglavnom svodilo na optužbe na račun Viki, pronašli još jednu.
“‘Žao mi je’, to je sve što je pisalo. Bilo je to bolno skoro kao i samoubistvo“, kaže Viki, koja je smatrala da je ovo i najbolji način da se djeca oproste sa njim.
Danas, 10 godina otkako nema Pola, Vikina osjećanja prema njemu su veoma pomiješana.
“U svom najboljem izdanju bio je apsolutno fantastičan, dok je u najgorem bio zastrašujući i sa njim je bilo nemoguće imati odnos. Nije bio samo jedna osoba, on je bio kaleidoskop svih tih različitih ličnosti. Neke od njih bile su nevjerovatne, neke zastrašujuće, uznemiravajuće i veoma teške“, navodi Viki, koja je odlučila da će se svog bivšeg supruga sjećati bez teških osjećanja.
On joj je donio, prije svega, i uprkos svemu, najveću sreću u životu – njenu djecu.
Primjedbe
Objavi komentar